HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA

Još prije početka arheoloških istraživanja 1951. godine Danilo je bilo poznato kao arheološki lokalitet, posebice od druge polovine 19. stoljeća kada rimske natpise iz Danila popisuju i publiciraju Theodor Mommsen i fra Stjepan Zlatović. Sada već davne 1949. godine, prilikom izgradnje Zagorskog vodovoda, slučajno su otkriveni ostatci grobova i arhitekture. To je bio povod za početak sustavnih arheoloških istraživanja koja je inicirao tadašnji ravnatelj šibenskog Muzeja Frano Dujmović, a vodio akademik Duje Rendić-Miočević. Prva veća poslijeratna arheološka istraživanja na šibenskom području provedena su 1951. godine upravo na Danilu i to na položajima Šematoriju i Bitinju. Na Šematoriju (kod crkve sv. Danijela) otkriven je veći broj grobova te segmenti antičke i srednjovjekovne arhitekture, dok je na Bitinju sondirano neolitičko naselje. Nalazište Danilo − Bitinj istraživano je i 1953. i 1955. kada su otkriveni veliki sektori naselja danilske kulture. U kasnijim kampanjama istraživalo se na više položaja. Tako je na položaju Verušama otkrivena kasnoantička nekropola iz 4. − 5. stoljeća. Najopsežnija istraživanja provedena su od 1958. do 1963. godine. Posebno valja istaknuti istraživanje kompleksa rimske vile iz 1. − 2. stoljeća i srednjovjekovne crkve i groblja (403 groba, od kojih je tridesetak kasnoantičkih) na položaju Starom šematoriju, te željeznodobnog i antičkog naselja na brdu Gradini.
Početkom sedamdesetih istraživanja su bila manjeg intenziteta. Tih su godina istraživani srednjovjekovni grobovi na lokalitetu Eracima, a radilo se i na konzervaciji arhitekture na Starom šematoriju. Tijekom 1980-ih i 1990-ih istraživanja su svedena tek na nekoliko zaštitnih zahvata: Šematorij i prostor istočno i južno od Sv. Danijela (rimska arhitektura i srednjovjekovni grobovi), zatim ponovno sondiranje neolitičkog Danila − Bitinja (1992.) te istraživanje eneolitičkih humaka na položaju Ulnovcu (1993., 1997., 1999.). Prapovijesni tumuli istraživani su i 2002. na položaju Poljakušama, a datirani su u rano brončano doba. Tijekom 2003., 2004. i 2005. obnovljena su istraživanja naselja danilske kulture na Danilu − Bitinju u okviru projekta „Early Farming in Dalmatia“. Na kraju spomenimo i zasad posljednju istraživačku kampanju u Danilu. Godine 2013. provedena su revizijska istraživanja rimske kuće koja se nalazi nekoliko desetaka metara jugoistočno od Novog groblja.

PRAPOVIJEST

Najstariji nalazi u Danilskom polju potječu iz vremena neolitika (mlađeg kamenog doba) i datiraju se u prvu polovinu 6. tisućljeća prije Krista. Početkom neolitika dovršen je postupni proces kojim su ljudske populacije s nomadskog i lovačko-sakupljačkog prešle na sjedilački i ratarsko-stočarski način života. Stalna naselja osnivaju se tada u poljima gdje je bilo dovoljno obradive zemlje i vode. U Danilu je najbolje istražena srednja faza neolitika. Godine 1951. kod bunara Bitinja usred Danilskog polja otkrivena je srednjoneolitička kultura koju je njezin istraživač Josip Korošec nazvao upravo po Danilu. U svim dosadašnjim kampanjama na nalazištu Danilu – Bitinju istraženo je oko 2700 m2 naselja koje je živjelo od 5300. do oko 4900. godine prije Krista. Istraženi ostatci samog naselja su brojni, ali skromni i svedeni na tragove nadzemnih kuća građenih od drva i glinastog premaza, na kamena popločenja otvorenih prostora, suhozidne ograde i ukopane objekte (skladišne i druge jame). Danilska kultura je, međutim, daleko poznatija po lončarskim predmetima, od kojih se ističe posuđe ukrašeno urezanim kontinuiranim spiralama te geometrijskim slikanim motivima. Svakako su najintrigantniji predmeti ovog razdoblja tzv. ritoni − keramičke izrađevine u obliku posude na četiri noge, s velikom okomitom ručkom, korištene u kultne svrhe.
Sljedeća dva prapovijesna razdoblja – eneolitik (bakreno doba) i brončano doba – zastupljena su uglavnom nalazima grobova, točnije grobnih humaka (tumula), dok tadašnja naselja zasad nisu poznata. Na brežuljku Ulnovcu istražena su dva humka iz vremena razvijenog eneolitika (prva polovina 3. tisućljeća prije Krista) u kojima je sakupljena velika količina lončarije i životinjskih kostiju. Kako u njima nisu otkriveni tragovi ljudskih ukopa, pretpostavlja se da bi riječ mogla biti o simboličnim grobovima (kenotafima) ili, pak, o mjestu na kojem je lokalna zajednica prinosila žrtve. Brončano doba zastupljeno je nekolicinom tumula iz rane faze (nalazište Poljakuše, cetinska kultura, 2500.-1800. prije Krista) i iz kasne faze brončanog doba (tumul na Crnom brdu, 12. − 11. stoljeće prije Krista).
Željezno doba je posljednje veliko prapovijesno razdoblje i počinje u 9. stoljeću prije Krista. To je nemirno razdoblje tijekom kojeg su naselja osnivana na visinskim položajima s kojih je moguć nadzor šire okolice u slučaju opasnosti. Tipičan je primjer takvog arheološkog nalazišta danilska Gradina kojoj prirodnu zaštitu pružaju strme padine i litice. Na jedinoj pristupačnoj, sjevernoj strani nalazi se bedem čiji su obrušeni ostatci i danas vidljivi. Arheološka istraživanja provedena 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća otkrila su sustav masivnih obrambenih suhozida, unutar kojih je bilo gusto izgrađeno naselje. Definirano je pedesetak ostataka četvrtastih kuća koje su bile djelomično ukopane u liticu. Danilska je Gradina tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista bila sjedište plemena Ridita (lat. Riditae), zapadnog pograničnog ogranka naroda Delmata. Kasniji nalazi, kao i obnove bedema i kuća u žbuci, pokazuju da je Gradina korištena tijekom čitave antike. No, središte se života u Danilskom polju početkom Rimskog carstva (u 1. stoljeću) seli u podnožje Gradine gdje se formira rimski grad Rider (Municipium Riditarum).

Rimsko Danilo nikako ne smijemo zamišljati kao zabačeni kutak svijeta. Još uvijek skromno istraženi ostatci grada – koji je bio važno prometno čvorište na putu Salona – Skardona i prema unutrašnjosti – zorno nam pokazuju kako ni ovo mjesto nisu zaobišli radovi vrhunskih umjetnika

ANTIKA

Na osnovi brojnih nalaza, prije svega rimskih nadgrobnih spomenika uzidanih u noviju svjetovnu, crkvenu ili grobnu arhitekturu, odavno se pretpostavljalo da današnje selo Danilo krije ostatke rimskog grada. Na to je naročito ukazivala nadgrobna ara Kvinta Rutilija Ticijana i Kvinta Rutilija Prokula sa spomenom municipija Ridera, koja je kao ukras stajala kraj pročelja seoske crkve sv. Danijela. Očekivanja su se potvrdila tijekom sustavnih arheoloških istraživanja koja su, s kraćim prekidima, trajala od 1951. do 1971. pod vodstvom akademika Duje Rendića-Miočevića. Vodstvo zadnjih dviju godina preuzimaju Marija Šmalcelj i Zlatko Gunjača, a 1971. na terenu boravi i Ivan Pedišić koji će od početka 1980-ih preuzeti vodstvo istraživanja na lokalitetu, najprije kao suradnik Rendića-Miočevića, a zatim samostalno. Tijekom radova na više danilskih lokacija, ponekad i istovremeno, najviše je rimskodobnih nalaza otkriveno na Verušama, Šematoriju i Starom šematoriju. Unutar Starog šematorija istraženo je preko 400 kasnoantičkih i srednjovjekovnih grobova te ostatci ranocarskog termalnog kompleksa s kasnijim dogradnjama. Među najvažnije nalaze ubraja se nadgrobni titul sa spomenom Ridera, koji je odagnao svaku sumnju kako se ovdje radi upravo o tom rimskom municipiju. Otkriveno je preko 200 nadgrobnih spomenika od kojih je većina imala uklesana imena delmatskih starosjedilaca. Unutar Šematorija, pak, pronađeno je također rimsko zidovlje. Do 1971. dijelovi antičkih kuća definirani su unutar Novog groblja u zaseoku Grubišićima te s jedne i druge strane korita potoka Dabra, a istražena su i dva paljevinska groba iz 1. − 2. stoljeća u zaseoku Klisovićima gdje se pretpostavlja postojanje ranocarske nekropole. I na Skladima su utvrđeni ostatci monumentalnijeg rimskog zdanja. Do 1981. godine istraživanja prestaju da bi se zatim nastavila kod crkve sv. Danijela gdje su pronađeni srednjovjekovni grobovi i rimska arhitektura s dijelom istovremenog kolektora te ulomci monumentalne arhitekture. Od 1984. do 1986. istraživanja su provedena na poziciji Katunima gdje je istražen dio rimske kuće, kao i 1999. i 2013. nedaleko od Novog groblja u pravcu jugoistoka.
Krajem 1. stoljeća prije Krista i stoljeće kasnije rimska država konačno uspostavlja vlast nad ovim prostorima i počinje s procesom romanizacije domaćeg stanovništva politikom asimilacije i stapanja svih elemenata autohtonog društva i kulture s rimskom. Na čelu provincije Ilirika, kasnije Dalmacije, carski namjesnik pod svojom jurisdikcijom drži civilnu i vojnu upravu. Ponekad, u slučaju presude za teži zločin, obnaša i sudsku vlast u centru jednog od triju juridičkih konvenata, u zgradi pretorija. Za Rider je nadležna bila Salona. Još za Cezara, a posebno u vremenu principata, od Augusta nadalje, osnivaju se gradovi – municipiji i kolonije – s različitim stupnjem autonomije i prava. U dalmatinskom zaleđu taj je proces osobito izražen pod vladavinom flavijevske dinastije čemu svjedoči rasprostranjenost njihova gentilicija među peregrinskim zajednicama. Do tada se i delmatska zajednica Ridita konstituira u Municipium Riditarum − grad čiji se centar nalazio u polju, u podnožju željeznodobne danilske Gradine. Točno vrijeme osnivanja municipija još uvijek ne znamo, ali je evidentno da se tijekom rimske vladavine postupno izgrađivao u urbano središte sa svim blagodatima rimske civilizacije. Dosadašnji stupanj istraženosti još nam ne daje odgovor na pitanje na kojoj se površini grad prostirao, gdje su mu bili bedemi i je li ih uopće imao. Zanimljivo je da su strukturu gradske vlasti uglavnom činili pripadnici aristokratskog riditskog starosjedilačkog sloja (Aplud Statik, Plator Balierije, Platov sin, Skenobarb Ticije, Trit Germulije, Germanov sin, Pinso i Verzo Balieriji, Platovi sinovi) ponekad istodobno obnašajući paralelne funkcije dekuriona i plemenskih prvaka. Na temelju otkrivenih natpisnih spomenika evidentno je kako je većina stanovništva bila domaćeg porijekla. Najčešća domorodačka muška osobna imena su Aplis, Tritus, Turus, Pinsus, Pladomenus, Plator…, dok su ženska Aplo, Celso, Culo, Baeio (Baezo), Toto, Daeco… Najčešći gentiliciji su Curbanius(-a), Darmocus(-a), Staticus(-a), Varierius(-a). Radi ovog bogatstva peregrinskih imena Danilo je steklo epitet temeljnog lokaliteta za proučavanje ilirske (delmatske) onomastike.
Tipična riderska kuća se po dosadašnjim spoznajama sastojala od stambenog i gospodarskog dijela s bazenima za ulje i vino, krušnim pećima i prostorijama za skladištenje ljetine. Pojedine površine bile su popločane crno-bijelim kockicama mozaika, a zidovi ukrašeni freskama živih boja. Najbolji primjer dosega i raskoši rimske civilizacije u Rideru oslikava termalni kompleks iz 1. − 2. stoljeća na položaju Starom šematoriju. I danas su vidljivi ostatci unutarnjeg dvorišta uz koje su smješteni prefurnij i hipokaust s očuvanim suspenzurama kružnog oblika i presjekom hodne površine sve do sačuvanog dijela poda rađenog u tehnici mozaika. Nastavljaju se tri bazena s vrućom, toplom i hladnom vodom te odvodni kanal. U sklopu frigidarija u 4. stoljeću podignut je manji kršćanski oratorij, a kasnije i prva crkva.
Rimsko Danilo nikako ne smijemo zamišljati kao zabačeni kutak svijeta. Još uvijek skromno istraženi ostatci grada – koji je bio važno prometno čvorište na putu Salona – Skardona i prema unutrašnjosti – zorno nam pokazuju kako ni ovo mjesto nisu zaobišli radovi vrhunskih umjetnika poput neznanih majstora koji su isklesali mramorne sarkofage s prikazima Amora i Psihe, Ahileja i Prijama i brojnih drugih likova. Naravno, ne predstavljaju sva likovna djela vrhunske dosege umjetnosti; većinom su to radovi domaćih samoukih obrtnika izrađeni u lokalnom vapnencu, no upravo oni govore o ukusu i promišljanjima autohtonog stanovništva. Iz takvih primjera očitavamo i poneke riditske osobitosti, ponajprije u predstavama Silvana − Pana, delmatskog glavnog boga, dok prikazi drugih božanstava (Dijana − Artemida, Merkur …) slijede zacrtan klasični ikonografski obrazac. Tako se Dijana na nekoliko reljefnih ulomaka javlja kao Artemida elafobola (lovkinja), Merkur sa svojim uvriježenim rimskodobnim atributima i kasnijom orijentalnom varijantom povezan je s egipatskim Thotom, dok je na zanimljivom reljefnom prikazu Liber (rimski bog vina) prikazan u nošnji lokalnog Delmate. Taj spomenik datiramo u 2. − 3. stoljeće, vrijeme kad su rimska kultura i običaji uvelike prihvaćeni u svim dijelovima Carstva. Liberova svetkovina slavljena je u ceremoniji obilaženja polja s velikim umjetnim falosom. Taj simbol plodnosti i prokreacije, uklesan na jednom danilskom spomeniku, najnaglašeniji je kod Silvana, Prijapa i u dionizijevskim svečanostima.

SREDNJI VIJEK

Tijekom spomenutih dugogodišnjih arheoloških istraživanja na Danilu radilo se na nekoliko srednjovjekovnih lokaliteta koji nam svjedoče o slijedu naseljavanja. Slučaj je htio da ostatci iz vremena doseljenja Hrvata u ove krajeve još uvijek nisu pronađeni na širem danilskom području. Svakako valja istaknuti da bi čitavo Gornje ili Danilsko polje (područje od ruba šibenske Dubrave pa do današnjeg zaseoka Spahija) trebalo uzimati kao cjelinu, posebice kada se radi o srednjovjekovnom razdoblju. Hrvati se na šire šibensko područje naseljavaju već u drugoj polovini 7. stoljeća, o čemu svjedoče starohrvatske urne iz nedalekih Dubravica i s lokaliteta Sv. Lovre u šibenskom Donjem polju.
Na Danilu, zahvaljujući arheološkim nalazima, možemo pratiti slijed naseljavanja od 9. stoljeća pa do u kasni srednji vijek. Riječ je uglavnom o raznim predmetima pronađenima u grobovima (nakitu, dijelovima odjeće, oružju i predmetima svakodnevne uporabe). Najvažniji lokaliteti iz ovog perioda upravo su srednjovjekovna groblja na položajima Starom šematoriju, Eracima i Lugušama. Na Starom šematoriju istraženo je 370 grobova iz vremena od 9. do 15. stoljeća, a u Eracima 32 starohrvatska groba koje na osnovi nalaza datiramo od 9. do 11. stoljeća. Groblje na Lugušama pripada istom vremenu, ali nije u cijelosti istraženo. Srednjovjekovne nalaze svakako valja očekivati i uz crkve sv. Jurja u Birnju te sv. Petra kod zaseoka Maglova.
U starohrvatskim grobovima u Danilu pronađen je mnogo raznih tipova nakita koji uz ostale nalaze najbolje svjedoči o stanovništvu i vremenu u kojem je izrađivan i upotrebljavan. Upravo bogatstvo inačica, od najjednostavnijih karičica pa do luksuznih trojagodnih naušnica, govori i o umijeću majstora zlatara koji su ga izrađivali.
Od sakralnih objekata na Danilu najstariji je svakako onaj na položaju Starom šematoriju. Nastao je u starokršćansko doba na ostatcima termalnog dijela antičke vile, a najvjerojatnije je bio cemeterijalnog karaktera. Ova je starokršćanska crkva preuređena i obnovljena i u srednjem vijeku za potrebe pokrštenog hrvatskog puka. Današnja crkva sv. Danijela nastala je u 18. stoljeću na ruševinama romaničke crkvice. U vrijeme turskih najezda razrušene su i devastirane i spomenute crkve sv. Jurja i sv. Petra. Upravo relativna brojnost crkava na prostoru Danilskog polja i svetci kojima su posvećene svjedoče nam o ranom prihvaćanju kršćanstva novopridošlog hrvatskog stanovništva koje je tijekom cijelog srednjeg vijeka dijelilo sudbinu cijeloga kraja: nemirna vremena, turske i druge osvajače… Ali, uza sve to, tijekom svih stoljeća, crkva i vjera su se i ovdje održale.
Dakle, kao u prapovijesnom dobu i antici, Danilo i u srednjem vijeku ostaje itekako značajan punkt u ovome kraju. No, naglim razvojem Šibenika u 10. i 11. stoljeću, kao Skradin, i Danilo počinje polako gubiti svoj nekadašnji sjaj. U kasnom srednjem vijeku tome su uvelike pridonijeli i turski naleti. Ipak, Danilo nam ostaje, a tako ga trebamo i doživljavati, nepresušan izvor spoznaja o prošlosti ovoga kraja.

Naziv projekta

Integrirani program valorizacije kulturne baštine u Danilu

Nositelj projekta: Muzej grada Šibenika

Suradnici na projektu: Udruga za održivi razvoj Danila – Sv. Danijel

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj

Operativni program Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.

Za više informacija o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima posjetite:
www.strukturnifondovi.hr

Za više informacija o Operativnom programu Konkurentnost i kohezija posjetite:
http://www.strukturnifondovi.hr/op-konkurentnost-i-kohezija-2014-2020-779

Sadržaj ove internetske stranice isključiva je odgovornost Muzeja grada Šibenika